Psihijatar, logoterapeut i filozof sklon egzistencijalističkom promišljanju dr. Križo Katinić objavio je prije nekoliko godina knjigu gore spomenutog naslova. Za mene značajna jer je logoterapijski usmjerena kao i cijeli pogled na život odnosno ontološko poimanje čovjeka kao takvog, uključujući kako psihofizičku, tako i duhovnu dimenziju. Knjiga svakog čitatelja vodi putem doživljaja imanencije, utvrđivanja doživljajnih, stvaralačkih i stanovišnih vrednota, sve do promišljanja o transcedenciji i „životu iza života“. Sve su minute bitne, knjiga je koja jednako govori o životu, životnim zadaćama, poimanjem smisla, ali i smrti, žalovanju, egzistencijalnim frustracijama i krizama. Dr. Katinić već u samom predgovoru citira V. Kuzmanović, iz knjige: Zapisi o vlastitom umiranju te ironično kao naslov predgovora stavlja: „Od čega je umro? – pa od smrti naravno!.
Tako da je već kroz uvod vidljiv trag paradoksne intencije kroz pristup prema neminovnoj činjenici smrti u vidu obrnute nakane i zdravog humora. Naša kultura sve teže prihvaća smrt, sve je više mistificiramo i živimo živote društvenih mreža punih imperativa mladosti i ljepote, što pak neminivno vodi u dekadenciju cijele jedne postmoderne i surovog neoliberalnog kapitalizma.
Spomenuta knjiga razmatra smrt na način da djeluje gotovo opominjajuće, otrežnjujuće u smislu novog pogleda na život i upravo inzistira na vrijednostima koje kao egzistencijalisti, odnosno logoterapeuti, pomičemo i trudimo se iste živjeti. Uvijek je naglasak na trenutku, jer jedino je taj trenutak, taj čas važan. Osiguranja nema, nema jamstva za sljedeći, a u svakom novom otkrivanju smislenosti trenutka ujedno i punimo riznice prošlosti, gradimo svoj osobni optimizam prošlosti koji se neizbrisiv autentičan i jedinstven. Uglavnom smo usmjereni na zadatke koji su ispred nas, a još i češće na rješavanje zaostalih trauma iz prošlosti. Rijetko tražimo, kako bi to dr. Frankl rekao, smisao trenutka koji je uvijek tu i dostupan putem intuitivnih spoznaja kroz savjest, naš organ smisla.
Danas je zapravo već sutrašnje jučer, pa se tako pitamo kako sve brže, posebno kako godine i obaveze odmiću vrijeme postaje sve relativnije i brže. Naglasak je stavljen na niz iz kojeg moramo kroz svaki osviješteni postupak tražiti skriveni smisao, dat nam na raspolaganje i ostvarivanje. Homeostaza nije rješenje, upravo uljuljkivanjem u blagodati psihofizikuma često gubimo iz uma ono najčovječnije, našu duhovnu dimenziju, koja je jednako stvarna ako ne i stvarnija od svih naoko vidljivih i opipljivih stvari.
U suštini knjiga ne sadrži ni trunčicu fatalizma niti skrivenih poruka, upravo suprotno. Štivo predstavlja jedan realističan, a ujedno trodimenzionalan pristup životu svakoe individue zasebno. Obzirom da duhovna dimenzija sadrži i narativ sukreatorstva, svijesni smo da sami odlučujemo o vlastitim koracima i skretnicama, svom vremenu i odgovornosti za većinu odluka koje donosimo. Ljudski je da smo toga svijesni, ali i da nismo zadovoljni svime što činimo i da sami moramo sukreirati, urediti u domeni slobodnog prostora vlastiti život. Neminovno je da društvo napreduje po mnogočemu, od ljudskih prava do tehnologije i medicine. Međutim, pred smrću smo, kontradiktirno, naizgled tako moćni u svoj svojoj tehnološkoj taštini – sve manji, bojažljiviji, puni egzistencijalnog prostora koji valja ispuniti kako bi smo bili spremni proširiti vidno polje i shvatiti da naše kognitivne mogućnosti nisu granica. Navedeno upravo možemo koristiti i kao svojsvtvenu potvrdu, naime ukoliko postoji granica, neminovno postoji i dio van granice, onostrano, transcedentno…
Mišljenja sam da se svaki čovjek bez obzira na uvjerenja, konfesiju, ideologiju, ipak ostvaruje kroz osobni pogled poimanja transcedentnog. Prema transcedentnom se ostvarujemo, vrednujemo i činimo život kvalitetnijim, ne samo za nas pojedinačno već i putem autotranscedencije, bivamo dobrobit našem mikro pa i makro svemiru. Svojstveno našoj civilizaciji je da smrt sve teže prihvaća, ne zamjećuje dostojanstvo u umiranju, sve više mistificiramo i skrćemo u okultno, sve smo manje spremni umrijeti. Integrirati pojam smrti u svakodnevni život, pišući ove retke i promišljajući, zvuči pomalo kao roman znanstvene fantastike. Međutim, između ostalog i naše logoterapijsko poslanje je govoriti o tragičnom trijasu, te svim dostupnim vrijednostima sredstvima i metodološkim alatima stvarati sustav koji će jednako prihvaćati kako smrt , tako i ispunjen život, s premisom dostojanstva svakog začeća i naglaskom da Tertium datur uvijek bdije i obasipa nas prapovjerenjem. Samo prije nešto više od pedeset godina život je za većinu bio stalno ispunjen radom, težinom, mukom i svojevrsnom borbom za egzistenciju, golu egzistenciju opstanka. Tradicionalni čovjek tako je živio i umirao, prihvaćao život, životne zadaće i smrt kao činjenicu. Tako nama naizgled ne emancipiran, čovjek nije bio opterećen ponudom zabave, potrošnje. Antropološki, odnosno evolucijski gledano mogao bih se našaliti i reći kako ponekad izgleda da smo „sa grana pali u shopping centre“. Možda je metafora distancirano cinična ali barem na trenutak budi. Sve navedene blagodati materijalističkog shvaćanja življenja danas očigledno predstavlja bijeg. Bijeg od porodice, ljubavi, obaveza, odgovornosti. U suštini, bijeg od života samog, života ispunjenog dostojanstvom ljudskog bića.
Očekivanja koja smo postavili sami, prema partnerima, prijateljima, samima sebi pa tako i životu od kojeg očekujemo odgovore, zaboravljajući da smo mi TE individue koje se pita, koje „žive most“, noodinamički luk, gdje osobno dajemo odgovore, točnije tražimo smislene poruke trenutka i odgovore koji su već tu, u slobodi, ljubavi, sukreatorstvu i naravno odgovornosti. Navedena velika očekivanja od života samog su velika a zapravo nejasna i nedefinirana. Smrt poništava očekivanja, odnosno već samo promišljanje i meditiranje o „kraju“ svodi očekivanja na nulu i ostavlja bezuvjetnu vjeru u ljubav. Pitanje žitota današnjeg čovjeka zapravo glasi: Kako uklopiti smrt u život, promišljanje, ostojnost. Smrt prihvaćamo kao neki opći pojam, negdje i u nekom neodređenom trenutku. Još uvijek smo nedostatno usudio bih se reći informirani, prosvješćeni, da bi kraj vidjeli kroz djelovanje u trenutku, smislenost svega postojećeg i suštine. Kako god da promislimo, suština može biti skrivena jedino u smislu ljubavi, Franklove beskonaćne, prema svemu i doživljaju svega.
Smrt ne želimo pustiti blizu ni kroz razgovor. Naime tako si olakšavamo teret svakodnevice jer pomisao na smrt remeti ustajalost naših planova, pobuđuje sumnje i slabi motivaciju. Iako sve možemo povezati kad govorimo o neprirodnom odnosu prema prirodnoj smrti, osjećaj života koji nosimo duboko u sebi ne može istovremeno u nama živjeti s osjećajem, objektivnim, da nas jednom neće biti. Unutarnji žar života smrt poništava, barem fiktivno, kako govori Katinić. No nema, kaže nikakvog pravila nim tehnike. Kraj moramo doživjeti promišljanjem, meditiranjem o istom, kroz vjeru i smislenost postojanja, bez fatalizma i misticizma. Svijesni smo da sami odlučujemo o vlastitim koracima i skretnicama, svom vremenu i većini odluka koje donosimo. Ljudski je da smo toga svjesni, ali i da nismo zadovoljni svime što činimo i da sami moramo urediti svoj život.
Strah od smrti logično postavlja premisu, da se ustvari radi o strahu od života. Kako umrijeti s nedovršenim stvarima u životu?. Viktor Frankl bi rekao „smrt nakon neživljenog života“ a Robert Torre postavio čuveno pitanje – Imali života prije smrti? Uvjereni smo da se prave stvari tek trebaju dogoditi, i tu imamo dosta „zavodnika“ koji nam nameću te teze, bez da određuju što, kada, kako, s kime i po kojoj cijeni. Previše je svega oko nas: stvari, informacija, uputa, pa moramo raditi selekciju, odnosno odlagati ih „za poslije“.
Tu se suoćavamo s problemom prioriteta, odnosno izborom onoga što nam je doista važno, znamo li prepoznati što nam je najvažnije, priznati si i dosljedno pratiti, prkosnom moći duha ujedno biti svjesni radosti života i činjenice smrti. Pitanje je, kako se zapravo na kraju možemo miriti, pomiriti sa smrću?
Dr. Katinić smatra da se sa smrću nikad racionalnom naravi ne mirimo, odnosno pomirimo se u teoriji. Ne smijemo smetnuti s uma da objektivno život može postati toliko bremenit patnjom i osjećajem da se ništa ne može poboljšati, da se smrt čini jedinim izlazom. Međutim, logoterapijski gledano, navedeno nikako ne možemo nazvati pomirbom, već odustajanjem, kada nema više nikakve realne nade , kada je život gori od smrti. Upravo u tim i takvim situacijama, bile one reaktivnog ili trajnog karaktera nastupa Logoterapija i egzistencijalna analiza svojim promišljanjem o stajališnim vrednotama kao „najuzvišenijem“ obliku poimanja svjetovnog života i pristupa istom. Spoznati smisao kroz patnju, postaviti stav u odnosu na istu, prihvatiti je kao odgovor na postavljenu pitanje najhrabrija je i najuzvišenija forma postojanja, bilo metafizički ili pak racionalno poimano.
Veliki svijetski umovi filozofirali su i govorili o smrti, još uvijek govore i istražuju, mire se i propitkuju, kao i Dr. Katinić kroz knjigu tako i svaki od nas zajedno s njim čitajući sadržaj.
„Čovjek ne prihvaća vlastito poništenje koliko god ga uvjeravali da je došao njegov red. Ima primjera po kojima je smrt nastupila nakon dovršenja pa je tako postala prihvaćena, poput Goethea koji je godinama pisao Fausta a umro ubrzo nakon dovršenja djela. I u ovom konkretnom slučaju više je nego vidljiva duhovna dimenzija prožeta kroz prkosnu moć duha i spoznajom odgovornosti za sukreirati i kao što bi Frankl rekao odgovoriti životu. Očito je da je Goethe živio u prkos bolesti crpeći motivaciju i životnu energiju iz rezervi duhovne dimenzije.
Za kraj, temeljem osobnog iskustva, donekle sličnog iskustvu dr. Katinića mogu posvjedočiti da sam gledajući ljude kako umiru i bivajući u blizini smrti, naučio puno više nego iz mudrih knjiga pametnih ljudi, kako bi to Križo sažeo.
Fascinantno je kako ljudi pred smrt počnu dgrugačije gledati na vrijednosti, točnije dijeliti važno od nevažnoga, relativizirati nepotrebne nesporazume i složene odnose s ljudima
Vrlo dobar primjer kako smrt iz temelja mijenja perspektivu života upotrebom vrijednosti i promjenom stava vidimo i u knjizi Idiot , Dostojevskog. Kada glavni lik knez Miškin, zabunom završava u zatvoru i biva osuđen na smrt, noć prije izvršenja kazne sažima vlastiti život uz kristalno jasne misli, vidi koliko je rasipao život i bavio se nevažnim stvarima, razmišlja kako bi tek sad znao koristiri mogućnosti koje mu je život pružao. Upravo slijedom navedenog, Logoterapija posjeduje svoj utemeljen Logoterapijski kategorički imperativ, kroz koji uvijek možemo zastati, stati sa strane i pogledati sebe kako „drugu“ osobu, čime spoznajemo temeljne odrednice kojima se vodimo odnosno kojim putem želimo nastaviti.
Činjenica je da „pravilno“ stoičko(nalik na znamenitog cara Marka Aurelija) promišljanje o smrti jednako znači promišljanje o životu, kvaliteti, vrijednostima, prioritetima te nadasve ljubavi.
Autor: Siniša Strahija