Mucanje je oduvijek prisutno u društvu te se kroz povijest različito tumačilo. Većina ljudi će mucanje opisati kao govornu manu koju karakterizira nemogućnost izgovora riječi ili rečenice. Najkraća definicija bi bila da je mucanje poremećaj ritma i tempa govora. Ono što opisuje mucanje jest:
- češće ponavljanje dijelova riječi (glasova ili slogova) nego cijele riječi ili fraze
- ponavljanje glasova ili slogova dva i više puta prije nego što uspiju izgovoriti riječ (ma-ma-ma-mama, p-p-p-p-petak)
- zastoji na početnim dijelovima rečenica
- pretjerano naglašavanje nekog glasa u riječi ili produljavanje (lo-o-O-O-opta)
- blokade tijekom govora, glasni ili bezglasni zastoji na početku ili unutar riječi
- ubacivanje pomoćnih glasova „a“, „uh“, „ah“ koji imaju funkciju pomoći osobi da prevlada teškoću
- ubrzan puls, crvenilo, znojenje, širenje zjenica, treptanje očnih kapaka, tikovi te povećana napetost mišića usana, jezika ili lica
- stresne situacije pogoršavaju mucanje (govor ispred više ljudi, razgovor na telefon, upoznavanje, razgovor za posao…)
- poremećaj uzrokuje anksioznost zbog ograničenja u učinkovitoj komunikaciji.
Pojavnost mucanja i uzrok
Mucanje se najčešće javlja u ranom djetinjstvu, između druge i pete godine života, u dobi kada se jezik i govor ubrzano razvijaju, iako se može javiti i kasnije. U toj predškolskoj dobi procjenjuje se da je učestalost mucanja oko 10-13%, dok u školskoj dobi se smanjuje na 1%. Neki autori navode preklapanje intenzivnog razvoja jezika i pojavnosti mucanja te navode da u tom periodu čak 80% djece prolazi fazu normalne razvoje netečnosti govora, koja je prolazna i treba ju ignorirati. Iako u tom ranom periodu podjednaka je pojavnost mucanja kod dječaka i djevojčica, s porastom dobi ipak mucanje ostaje učestalije kod dječaka/muškaraca.
Iako postoje razne teorije o nastanku mucanja, pravi uzrok još uvijek nije poznat. Često se spominje određena pretrpljena trauma, ali ona nije uzrok mucanja, iako može biti okidač – kao kap koja je prelila čašu. U pojavnosti i perzistiranju mucanja važni su: genetski faktor (veća je vjerojatnost da će dijete početi mucati ako netko od užih članova obitelji muca), okolina u kojoj dijete živi, dob u kojoj se mucanje javilo. Potrebno je naglasiti da roditelji nisu odgovorni za pojavu mucanja kod djeteta, ali određenim ponašanjima mogu potaknuti veću tečnost govora kod djece.
Emocije i mucanje
Iako mi mucanje primjećujemo u govoru, ono obuhvaća i druge socioemocionalne i psihološke simptome. Ne nose se svi jednako sa svojim problemom. Neke osobe koje mucaju mucanje uopće ne doživljavaju kao problem, no ima onih koji to smatraju izrazitim problemom za stvaranje ikakvih socijalnih odnosa.
U trenutku kada dijete postane svjesno da muca, sama ta situacija govora može mu stvarati nelagodu. Najčešće se tada prije same pojave mucajućeg elementa javljaju strah i anksioznost, za vrijeme same netečnosti frustracija i neugoda, a nakon izgovorene riječi ili rečenice osjećaj srama, bijesa i ljutnje. Nakon većeg broja negativnih iskustava u komunikaciji, osobe mogu razviti neki oblik socijalne anksioznosti. Kako se zahtjevi okoline povećavaju s porastom dobi, tako i izraženija može biti socijalna anksioznost. Važno je napomenuti kako osobe koje mucaju često bivaju izložene verbalnom nasilju, izrugivanju, što utječe na sliku o sebi. To negativno utječe i na samopoštovanje i samopouzdanje te se često povlače u sebe kako bi prikrili svoje mucanje. Zbog toga važnu ulogu imaju okolina i terapeuti, koji osobi trebaju pružiti podršku i podupirati stvaranje pozitivne slike o sebi, kako ne bi sebe poistovjetili s govorom. Treba se izbjeći stvaranje slike da osoba jest njezin problem, odnosno mucanje!
Što mi možemo učiniti kao roditelji ili sugovornici?
Kod ranog javljanja mucanja, u kojem dijete nije svjesno mucajućih elemenata, ne osvješćujte im problem, već ga ignorirajte.
Govorite sporijim tempom.
Koristite jednostavnije i kraće rečenice.
Pjevušite s djetetom, provodite više vremena u igri.
Ne upozoravajte dijete na pogreške u govoru.
Ne požurujte dijete prekidajući ga.
Smanjite brzinu i napetost u okruženju, ne postavljajte mu previše zahtjeva.
Pružite djetetu potporu, ako je dijete svjesno poteškoća u govoru, razgovarajte s njim kao o svakom drugom problemu i objasnite mu kako je to nešto čega se ne treba sramiti i da svi ljudi ponekad mucaju.
Budite strpljiv i pažljiv slušatelj! Usmjerite se na što osoba govori, a ne kako govori.
Ne prekidajte dijete ili osobu koja muca dok govori.
Nemojte dovršavati njihove riječi i rečenice.
Autorica: Petra Ramljak, mag. logoped.