Roditeljstvo je vrlo važna, ako ne i najvažnija uloga koju odrasla osoba može imati. Biti roditelj znači stvoriti novi život te na svojim leđima nositi odgovornost oblikovanja nastalog bića u osobu s mislima, osjećajima, ponašanjima, koja će biti psihički i fizički zdrava i funkcionalna. U razgovorima često možemo čuti različite izjave o roditeljstvu. Neki će reći kako roditeljstvo dolazi samo po sebi onda kad se dijete rodi, a drugi da će reći nitko zapravo ne zna što točno radi. Kakav god stav imali, činjenica je da svaki roditelj ima svoj jedinstven, individualan pristup roditeljstvu i odgaja svoje dijete na vlastiti način.
Roditeljstvo je temelj koji određuje toliko toga u našem postojanju. Vrijednosti koje roditelji usade djeci, odnos koji s njima dijele, način na koji se prema njima ponašaju, što i kako pričaju i slično, sve to utječe na to kako će dijete jednog dana funkcionirati kao odrasla osoba, bilo samostalno ili u odnosu s drugim ljudima. Ako odgoj djeteta pogledamo iz perspektive toga da ni jedna osoba nije savršena, shvaćamo da nitko ne može odgojiti dijete na način koji će stvoriti osobu koja u potpunosti savršeno funkcionira. Postoji izreka koja kaže „što roditelji naprave, to terapeut kasnije popravlja“. Svi se manje ili više možemo poistovjetiti s time – znamo da su naši roditelji dali svoj maksimum u danim trenucima, ali svejedno kao odrasle osobe koje sada jesmo, moramo raditi na određenim područjima svojeg funkcioniranja i mijenjati neke loše obrasce ponašanja, mišljenja ili osjećanja.
Pitanje koje je u puno obitelji i kod puno roditelja aktualno je kako pronaći dobar omjer topline i čvrstoće u odnosu prema djetetu. Puno roditelja vrlo lako odluta ili u jedan ekstrem, pa se zbiva da djeca nemaju nikakvih granica, ili u drugi ekstrem, gdje djeca bivaju kao pod staklenim zvonom. Može se doimati teško, no toplina i granice mogu postojati istovremeno.
U posljednje vrijeme čini se da je pravi izazov roditeljima izbjeći preveliku popustljivost. Sve češće se u praksi zbiva da roditelji kucaju na vrata stručnjaka i izražavaju nemoć i frustraciju, navode kako ih djeca ne slušaju i svojevoljna su, a pritom nisu svjesni koliko (ni)su čvrsti i dosljedni u odgoju. (Ovo se ne odnosi na roditelje djece koja imaju objektivne probleme u ponašanju – gdje struktura, pravila, granice, toplina i sve ostalo potrebno naprosto ne donosi rezultate iz određenih razloga.) Roditelji mogu dječje opiranje pravilima doživjeti kao poruku da nešto ne valja s pravilom. Lako je pomisliti to ako doživimo svoje dijete kako plače, viče ili na drugi način izražava svoje nezadovoljstvo granicom koju smo upravo postavili pred njega. Roditelj se može pitati je li previše strog, je li tu granicu baš nužno sad postaviti ili se može i sam naljutiti, rastužiti ili umoriti od dječjeg emotivnog ispada. Stoga se često zbiva da roditelj pokuša uspostaviti određenu strukturu, no kad dijete krene propitivati tu istu strukturu ili se pokuša opirati, nastojanja padnu u vodu.
Ključno je znati da djeca najčešće pokušavaju poljuljati granice kako bi se uvjerili da su one čvrste i na njih se mogu osloniti. Djeci je potrebno da znaju da je roditelj dosljedan u svojem pristupu i da će ga pravila koja roditelj postavlja zaštititi i usmjeriti u pravom putu. (Kako bi dijete razumjelo postavljenu granicu, važno mu je objasniti svrhu iste na način koji će dijete razumjeti, čak i ako se ne slaže s njom.) Testiranjem granica koje roditelj čvrsto drži, dijete roditelja doživljava kao svjetionik koji svijetli i vodi ga, bez obzira na doba dana i noći, vremenske prilike i neprilike.
Jednom kad roditelji pokažu nedosljednost ili popuste zbog dječjeg nezadovoljstva, ispada neugodnih emocija kod djeteta ili zato što im je jednostavnije popustiti, velika je vjerojatnost da će se dijete u budućnosti jače buniti protiv granica, jer je uvidjelo da time može doći do onog što je po njegovoj volji.
Zahtjevno je ostati sabran kad dijete, za koje želimo da bude sretno više nego išta drugo, ispoljava neugodne emocije. Zato je dobro podsjetiti se da su emocije naprosto reakcija na ono što se zbiva u našoj okolini – one ne mogu nauditi ili naštetiti. Dijete ima pravo pokazati svoje emocije, dokle god time ne nanosi štetu drugima. Kada ono emocionalno reagira iz vlastitog nezadovoljstva, važno je odobriti njegove emocije, ukazati mu da na to ima pravo, pokazati da ga i dalje volimo, ali da njegove emocije neće promijeniti strukturu koju smo postavili. Neki roditelji upadnu u zamku i popuste iz najboljih namjera, što kratkoročno dovodi do, recimo, prestanka plakanja, no dugoročno uči dijete da se samo treba rasplakati i stvari će se odvijati po njegovoj volji.
Još jedan faktor koji je vrlo važan u suočavanju s djetetovim pokušajima probijanja granica je samokontrola roditelja. Vrlo je lako dopustiti da nas djetetov afekt ponese te se i mi naljutimo, podignemo glas, počnemo postavljati ultimatume, pošaljemo ga u sobu i slično. Ukoliko se mi sami uznemirimo, daljnja komunikacija s djetetom bit će vrlo teška ili nemoguća jer smo oboje povišenog raspoloženja u kojem je teško komunicirati na miran, sabran način. Iz praske se pokazuje kako je ključna stvar prvo umiriti sebe kao roditelja što više možemo, čak i ako to podrazumijeva micanje iz okoline, npr. odlazak u drugu prostoriju dok se ne uspijemo smiriti. Tek kad smo to uspjeli, možemo nastaviti razgovor dalje.
Dijete mora biti svjesno da svako njegovo ponašanje sa sobom nosi određene posljedice i važno je da ga s time upoznamo. Bez obzira izabere li dijete ispravno ili pogrešno, mora biti svjesno što će uslijediti izabere li, primjerice, naučiti za ispit iz matematike i nakon toga se ići igrati s prijateljima, a što će uslijediti ako izbjegava učenje i naposljetku dobije negativnu ocjenu. Kad biramo nagrade i kazne koje ćemo djetetu dati kao posljedicu njegovog ponašanja, one uvijek trebaju biti bazirane na djetetovim željama, poput korištenja mobitela, treniranja određenog sporta, igranja neke igre. Nikad ne smijemo bazirati kazne i nagrade na djetetovim potrebama, poput roditeljske ljubavi, pažnje, podrške i slično, jer time možemo narušiti djetetov osjećaj sigurnosti, što nam nikako nije cilj.
Važno je fokusirati se na to da dijete nije jednako njegovo ponašanje. Djetetovo ponašanje nas može ljutiti, razočarati, frustrirati, ali to ne znači da svoje dijete više ne volimo, nije li tako? Treba zapamtiti da, iako znamo reći da su neka djeca zločesta, zapravo dijete nije dovoljno kognitivno vješto da bi bilo zločesto bez ikakvog razloga u podlozi tog ponašanja. Obično su djeca koja su obilježena kao zločesta proizvod nedosljednog i neprimjerenog roditeljstva, a da možda ni sami roditelji toga nisu bili svjesni. Mi odrasli moramo paziti da ne primamo njihova „otimanja“ k srcu i ne doživljavamo ih osobno, jer ona nikad nisu usmjerena protiv nas, već na usmjeravanje njihovih trenutnih želja.
Ono što je najvažnije je djetetu dati pažnju i podršku. Pažnja roditelja je od neizmjerne važnosti za dijete, toliko da je ponekad dovoljno da roditelj primijeti neki dječji trud i pohvali ga. Treba imati na umu da će dijete, ukoliko ne može dobiti roditeljsku pažnju dobrim i primjerenim ponašanjima, činiti to neprimjerenim ponašanjima.
Autorica: Stjepana Pavelić, mag. psych.