Poveznica između biblijskog teksta Hvalospjev ljubavi apostola Pavla i Franklovog poimanja ljubavi, odnosno smisla ljubavi
Generalno govoreći, ljubav definiramo ovisno o osobnim stavovima, vrstama ljubavi i individualnom odnosu prema istoj. Svojevrsno svjetovno definiranje ljubavi, bolje rečeno „politički korektno“ poimanje, govori kako je ljubav sve ono što mislimo da ljubav jest. Navedeno je samo jedna potpuno nedorečena i konfuzna ideja bliža nihilističkim pogledima nego poimanju ljubavi kroz pera najšireg kruga spisatelja koji su se intenzivno bavili fenomenom ljubavi, pritom se oslanjajući na područja antropologije, psihologije, psihoterapije, religije, književnosti i filozofije. Francesko Hayez u svom dijelu Poljubac opisuje ljubav kao snažan osjećaj zadovoljavanja osnovnih emocionalnih potreba uz neizostavno pružanje intenzivnig osjećaja bliskosti. Suštinski identičnom definicijom služe se i antropolozi, psiholozi, filozofi, itd, te je navedeno poimanje ljubavi najrasprostranjenije u većini kultura i tradicija, bez obzira na zemljopisne širine. Kako u govoru opčenito tako ću i poveznicama na uvjetno rečeno dva različita autora i ja govoriti isključivo o međuljudskoj ljubavi, u kontekstu odnosa između dvije osobe te mikro zajednica poput obitelji i prijatelja.
Kako je općeprihvaćeni sinonim ljubavi upravo partnerska ljubav, potrebno je nešto reći o razlici između pojmova zaljubljenosti i ljubavi. Pojednostavljeno možemo reći kako je ljubav snažna emocionalna povezanost partnera koja u sebi sadrži i voljni moment, pritom mislim na racionalnu odluku, svojstvenu samo ljudskoj vrsti. Za razliku od emocionalne povezanosti koja sadrži sve dijelove duhovne dimenzije čovjeka, od slobode, odgovornosti pa sve do sukreatorstva, zaljubljenost je u određenoj mjeri kulturološki fenomen.
Tako zaljubljenost s antropološkog aspekta i nije prirodni osjećaj jer još uvijek postoje kulture širom svijeta (teritorij Zapadne Azije, Afrika, dio Južne Amerike) koje zaljubljenost kao osjećaj ne poznaju. Zaljubljenost je fenomen najbliži Zapadnoj kulturi, prvenstveno se referirajući na 19. stoljeće, početke romantizma te daljnji tijek povjesti kroz prvobitno literaturu a kasnije filmsku industriju te marketinšku percepciju monetizacije „primamljivih“ osjećaja. Suštinski, zaljubljenost karakterizira emocionalna očaranost te idealizacija, što naravno nužno i jenjava tijekom određenog vremenskog perioda. Ono što je važno reći je da su ljubav i zaljubljenost dva ptpuno različita pojma i osjećaja te je spontani prelazak zaljubljenosti u ljubav(bez svjesnog rada i ulaganja u odnose) zapravo zabluda.
Tema je ipak osvrt na biblijski tekst Hvalospjev ljubavi iz 13. poglavlja Prve poslanice Korinćanima u Novom zavjetu, te niti poveznice s logoterapijskim smislom ljubavi V.E. Frankla. Novozavjetno poglavlje napisali su apostol Pavao i Sosten u Efezu, te je isključivo vezano na temu ljubavi.
Pjesma Hvalospjev ljubavi objašnjava fenomen iste kroz stilsko nabrajanje njezinih kvaliteta. Kako apostol Pavao tako i dr. Frankl ljubav objašnjavaju putem sislenih vrijednosti gotovo identičnih. Hvalospjev ljubavi ujedno se naziva i najljepšom ljubavnom pjesmom. Čitajući pjesmu i odlomak o smislu ljubavi iz knjige Liječnik i duša, najuočljivija je poveznica unutar Pavlovih stihova, od 1-3, 4-8 te 8-12 koji se bave suštinskom naravi ljubavi.. Pavao navodi kako su bez ljubavi svi darovi posve bezvrijedni te osobine ljubavi nabraja navođenjem šenaest krucijalnih glagola, koji nam ujedno poetično ali i koncizno daju do znanja što ljubav jest a što nije. Jednako kao i Frankl, samo kroz drugačiji oblik i kontekst, apostol Pavao ističe trajnost ljubavi i njenu nadmoćnost nad svim ostalim duhovnim stvarnostima. Jednako i nepobitno važno za sve odnose a posebice partnerske su stihovi od 4 do 5 (1. poslanica Korinčanima) koji pjevaju kako je ljubav: velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo.
Identičan način poimanja ljubavi vidljiv je kako filozofskim tako i konkretno teoretskim prikazima ljubavi putem Egzistencijalne analize i Logoterapije. Vođeni učenjem utemeljitelja Logoterapije ljubav doživljavamo temeljnom pokretačkom silom duhovne dimenzije. Već definicijom poriva prapovjerenja i vjerom u Boga, odnosno Tertium Datur (onog trećeg) zaključujemo kako smo na ovom svijetu zbog ljubavi i u ljubavi, već samom činjenicom što smo rođeni, željeni i obogaćeni ljudskom sviješću i savješću. Jedinstvenost i neponovljivost svake individue temeljni je prikaz ljubavi kroz Logoterapiju. Suštinski možemo reći kako se apostol Pavao i dr. Frankl slažu u konstataciji da ljubav prožima sve i temelj je svih triju vrijednosti našeg „smislenog sustava“ smisla egzistencije. Frankl, identično apostolu Pavlu, samo u kontekstu 20. stoljeća govori kako zajednica, pritom aludirajući na partnersku zajednicu mora posjedovati doživljajnu vrijednost u obliku ljubavi kako bi opstala kao takva, odnosno proširila se u temeljnu građevnu čeliju društva, obitelj. Čak i ako zanemario ljubav u duhovnom obliku, te je svedemo na erotsko doživljavanje čovjeka, također se upravo kroz ljubav i samo kroz ljubav realizira doživljajna vrijednost. Pritom u konkretnom slučaju mislim na realizaciju erotske ljubavi kroz doživljaj druge osobe u svoj njezinoj jedinstvenosti i neponovljivosti.
Put ljubavi u bilo kojem obliku je temeljno pasivan put, milost koja nije pribavljena nekim trudom , poput vrijednosti iz stvaralačkog spektra. Hvalospjev ljubavi i Franklova literatura slažu se u dobivanju ljubavi bez vlastitog udjela. Međutim važno je napomenuti da kada ljubav koristimo u odnosima, istu ne smijemo zanemariti i držati je „zdravo za gotovo“ već svaki međuljudski odnos iziskuje kontinuiran rad, trud, zalaganje te neizostavnu pažnju usmjerenu ka drugom ljudskom biću.
Eksploatacija riječi ljubav često ovu najvažniju egzistencijsku komponentu srozava nisko te nerijetko bude upotrebljavana u potpuno neprimjerenim situacijama, od puke vulgarnosti do potpuno beznačajnih konteksta. Frankl navodi sljedeće kada govori o ljubavi te naglašava: „ U ljubavi se čovjek shvaća kao biće neponovljivo u svojoj opstojnosti i jedinstvenosti u svojoj takovosti. On se shvaća kao Ti i prihvaća u neko drugo Ja. Kao ljudsko biće za onoka tko ga voli je nezamjenjiv i nenadoknadiv“.
Taj nesebični dar kako govori Pavao za Frankla je kako milost tako i čarolija, što ujedno ukazuje na nepobitne poveznice dvaju „učenjaka“ ljubavi, ali isto tako i teološku pismenost dr. Frankla.
Navođeno biblijsko poglavlje više je usmjereno prema milosnom daru ljubavi kao takvom dok Logoterapija mora metodologijom i metodikom dodirnuti i konkretan aspekt različitih odnosa. Temeljem svojih životnih iskustava utemeljitelj pravca najviše se osvrće na ljubav kroz partnerske odnose te filozofski progovara kako ljubav za ono koji voli daje dodatnu vrijednost. Isto tako ljubav povećava rezonanciju za puninu vrednoda, kako tvrdi Frankl.
Tako osoba u ljubavi doživljava preanost nekom drugom Ti te putem predanosti istom, kroz autotranscendenciju obogačuje svoje Ja. Pojednostavljeno rečeno, Frankl tvrdi kako ljubav čovjeka ne čini slijepim, nego vidovitim – otvorenim za vrednote.
Bilo kroz biblijski tekst ili pak Egzistencijalnu analizu, ljubav je vrednovana kao pravi ljudski fenomen. Što znači da se ne može tek tako reducirati na subhumane fenomene. Kao izvorni prafenomen ljubav je čin kojim se ljudsko postojanje iskazuje ljudskim, što znači da je je egzistencijalni čin.
Kroz ponovljivost i jedinstvenost ljubav je koegzistencijalni čin u punom smislu te riječi. Gledano iz aspekta partnerskih odnosa, to je onaj međuljudski odnos u kojem spoznajemo partnera u cjelokupnoj njegovoj eponovljivosti i jedinstvenosti. Kao izvorni ljudski fenomen ujedno je i temelj svih odnosa Logoterapijski pogled na ljubav primarno je usmjeren prema onome što osoba u svojoj biti jest. Upoznavanje vrijednosti u drugoj osobi koje ni sama prvobitno ne prepoznaje temelj je logoterapijskog učenja. Na kraju kada osobu sagledamo kroz sve tri dimenzije, ljubav poimamo kao odnos do duhovne dubine drugoga, dok psihofizička dimenzija čovjeka podrazumijeva i biloliški nivo (seksualni nagoni, spolnost) te psihološki nivo (zaljubljenost i erotika).
Uz navedene autore, ljubalju se bavimo svi i u narazličitijim oblicima i poimanjima iste. Fenomenološki uočljivo za današnje doba pretjerani je otklon od duhovnog nivoa što dovodi do „egoizma u dvoje“ kako to govori Erich Fromm u knjizi Umijeće ljubavi.
Zato kao rezime za kraj stavljam podsjetnik na logoterapijsko poimanje duhovnog nivoa ljubavi:
- Ljubav nije samo osjećaj
- Ljubav je odluka
- Osobu koju volim je jedinstvena, neponovljiva i nenadomjestiva
- Ne odričem se sebe nego širim vlastite granice, da bih usrećio drugu osobu
- Ljubav prelazi granice smrti
Autor: Siniša Strahija, logoterapeut