U današnjem iznimno kompetitivnom školskom okruženju sve je veći naglasak na ocjenama kao mjerilu uspjeha. Na djeci je već od malih nogu pritisak da moraju biti odlikaši, svakog dana kada dođu iz škole prvo pitanje koje im bude postavljeno je ono vezano uz ocjene te sve što čine u školi nažalost čine radi ocjena.
Međutim, bitno je prepoznati da djetetov cjeloviti razvoj obuhvaća mnogo više od samo akademskog postignuća. Iako su ocjene važne, bitno je rasvijetliti zbog čega djeca ne bi trebala biti previše zaokupljena ocjenama i umjesto toga usredotočiti se na uravnotežen pristup svom cjelokupnom rastu i dobrobiti.
Puno je razloga zbog čega je preopterećenost ocjenama štetna, navest ću samo nekoliko.
Tiranija vanjskog vrednovanja
Jedna od najvećih opasnosti toga što su djeca opterećena ocjenama je prepuštanje cjelokupne slike o sebi vanjskom vrednovanju. Kada djeca postanu pretjerano usmjerena na dobivanje visokih ocjena, sklona su se usmjeriti isključivo na to kako ispuniti očekivanja drugih, umjesto da slijede svoje autentične talente i interese. U takvim situacijama njihov identitet postaje fragmentiran, usredotočen na vanjsku provjeru, a ne na sveobuhvatno razumijevanje samih sebe. Također, slika o sebi često postane negativna jer dijete ne primjećuje sve one vlastite sposobnosti koje nisu obuhvaćene školskim testovima. Svatko ima različit potencijal za napredak i izgradnju te je potrebna samorefleksija, odnosno otkrivanje samog sebe, što bi im omogućilo da razviju integriraniji i otporniji osjećaj identiteta, čega u školama često nedostaje.
Pogrešno shvaćanje uspjeha
Upitno je i koliko su ocjene zaista mjerilo učenika. One mogu zavarati dijete da ne razlikuje akademsko postignuće od istinskog uspjeha. U stvarnosti, uspjeh obuhvaća čitavu lepezu aspekata, od međuljudskih odnosa, emocionalne samoregulacije, prihvaćanja društvenih vrijednosti, praktičnih vještina pa sve do traženja i pronalaska smisla u vlastitom životu. Stavljanje pretjeranog naglaska na ocjene zasljepljuje djecu u pogledu važnosti izgradnje karaktera, integriteta i otpornosti, koji su ključni elementi istinskog uspjeha.
Usporedba s drugima
Bitno je razumjeti da se vlastita vrijednost ne mjeri usporedbom s postignućima drugih, jer je svaka osoba drugačija te se pokazalo da se daleko veći napredak ostvaruje ako se uspoređujemo, kako bi Jordan Peterson rekao, sa onime što smo mi bili jučer, a ne s onime što je netko drugi danas. Usporedba s drugima može izazvati zavist, narušeno mentalno zdravlje i nepotrebni osjećaj nekompetentnosti. Potičući djecu da se usredotoče na osobni rast i samopoboljšanje, umjesto da se uspoređuju sa svojim vršnjacima, osnažujemo ih da razviju zdravo samopoštovanje i istinski osjećaj postignuća te ih potičemo na napredak.
Potreba za cjelovitim razvojem
Obrazovanje ne smije biti ograničeno samo na akademsku izvrsnost. Potrebno je uključivanje u izvannastavne i izvanškolske aktivnosti te hobije, poput sporta, umjetnosti i svega onoga što dijete zanima jer upravo to igra ključnu ulogu u djetetovu cjelovitom razvoju. Pretjerana usmjerenost na ocjene može ograničiti njihove mogućnosti istraživanja različitih interesa i otkrivanja skrivenih talenata koje je potrebno razvijati i na kojima je potrebno raditi. Uravnotežen pristup omogućuje djeci da razviju ključne životne vještine kao što su timski rad, vodstvo, upravljanje vremenom i otpornost, koje su jednako vrijedne u oblikovanju njihovog budućeg uspjeha.
Potreba za izgradnjom karaktera
Ocjene mogu odražavati u određenoj mjeri akademski uspjeh, ali ne uspijevaju izmjeriti kvalitete koje istinski definiraju karakter pojedinca. Ne smije se zanemariti značaj osobina kao što su poštenje, odgovornost i ustrajnost. Karakter je taj koji održava uspjeh i omogućuje pojedincima snalaženje u složenosti životnih situacija. Jedino izgradnja karaktera može dovesti do ishoda da su djeca bolje opremljena za suočavanje s neizbježnim izazovima koji su pred njima.
Narušena otpornost na neuspjeh
Ocjene su često isključivo usmjerene na konačni rezultat te se lošija ocjena shvaća isključivo kao nešto izrazito loše zbog čega djeca moraju biti kažnjena, a često to i bivaju. Neuspjeh je neprihvatljiv.
Djeca moraju naučiti gledati na neuspjehe kao na prilike za rast i učenje. Morali bi cijeniti proces učenja više nego konačne rezultate. Jedino takav način razmišljanja osnažuje djecu da razviju otpornost i samopouzdanje te im omogućuje da prevladaju prepreke i ostvare svoj vlastiti puni potencijal.
Narušena emocionalna dobrobit i samopoštovanje
Pridavanje pretjerane važnosti ocjenama može dovesti do povišene razine stresa i negativno utjecati na djetetovu emocionalnu dobrobit. Konstantni pritisak može generirati tjeskobu, strah od neuspjeha i smanjeni osjećaj vlastite vrijednosti. Ključno je razumjeti da djetetovo mentalno i emocionalno zdravlje bitno i da ih treba njegovati u najmanju ruku jednako kao i njegov akademski napredak. Na kraju, poticanje zdravog načina razmišljanja, otpornosti i samoprihvaćanja pomaže im da razviju pozitivan stav prema učenju.
Zaključno, neka ovo bude poticaj svim roditeljima da, kada dijete dođe kući iz škole, prvo pitanje ne bude “koliko si dobio?” niti da na svaku slabiju ocjenu ne treba reagirati na način da dijetetu bude narušen osjećaj vlastite vrijednosti već da ga treba naučiti da je sve to dio života te da uvijek postoji prostor za napredak.
Također, neka ovo bude poticaj učiteljima da djecu ne uče kako je ocjena najbitnija te da, kada ocjenjuju, uzmu u obzir i djetetov napredak, zalaganje, interes, trud te da se je potrebno usmjeriti na otkrivanje koji je to autentičan doprinos koje dijete može dati i pokazati na određenom predmetu. Često to bude nešto što nije zapamćivanje činjenica. I to je sasvim u redu.
Bez ocjena ne možemo. One su sastavni dio sustava obrazovanja. Međutim, bitno je imati na umu da one ne bi smjele služiti kao sredstvo pritiska na djecu već kao poticaj za napredak.
Domagoj Dalbello, mag. psych., logoterapeut