Ova često korištena logoterapijska sintagma dijelom zvuči i kao oksimoron. Što zapravo znači te kakvu životnu mudrost navedenim sklopom riječi Frankl otkriva. Svoja uvjerenja, osnivač lgogoterapije i egzistencijalne analize često je temeljio na realno proživljenim iskustvima najtežih životnih situacija. Iskustvo logora nije samo jedan izoliran doživljaj već mnoštvo graničnih situacija u kojima su se zatočenici nalazili te se pkušavali izdići iznad situacija. Generalno možemo reći kako granična iskustva poput gubitaka, trauma, egzistencijalnih frustracija i sličnih nesvakidašnjih događaja uz naočigled samo tmurne strane, u sebi nose i sjeme za potencijalan rast i razvoj, individuaciju.
Autotranscendencija odnosno samoprevazilaženje, upotrebom prkosne moći duha, pojmovi su i specifično ljudske kompetencije koje smo kao trodimenzionalna ljudska bića spremni ostvariti u najtežim životnim okolnostima. Autotranscendencija podrazumijeva ljudski fenomen samonadrastanja. Samonadrastanje u kontekstu da smo kao ljudska bića spremni i pozvani za nešto više od samoaktualizacije. Što bi značilo da iz ljubavi prema nekome ili nečemu izlazimo iz naših dosadašnjih granica i okvira. Fokusiranošću „van“ sebe samih u korist višeg cilja, dali iz ljubavi prema nekome ili posvećenosti stvaralačkom činu, ili pak spomenutoj promjeni stava u nepromjenjivim situacijama. Autotranscendiramo pak upotrebom prkosne moći duha. Pojam prkosne moći duha podrazumijeva svjesnu upotrebu „sile“ iz treće, duhovne dimenzije što znači da imamo sposobnosti duha(nusa) da nadrastemo psihofizičke determiniranosti. Ne negiramo već prvobitno poštujemo sve zadano, uz uvjet da smo svijesni snage i sposobnosti izdići se iznad svega što nas mori. Kada govorimo o autotranscendenciji i upotrebi prkosne moći duha nebitno je radi li se o našem psihičkom ili psihičkom stanju, naglasak je uvijek na posvješćivanju sposobnosti upotrebe snage nusa kako bi postigli autotranscendenciju. Kao primjer mogu poslužiti i znamenite ličnosti iz različitih područja znanosti, sporta, kulture a još i više „obični“ ljudi koji se bore sa svakodnevnm problemima. Često se podrazumijeva da umjetniku u stvaralačkom procesu pomaže primjerice neka neuroza, dok se manje spominje da je stvaraju upravo usprkos determiniranosti uz pomoć prkosa duha. U knjizi psihijatra Vladete Jerotića pod nazivom Bolest i stvaranje, autor opisuje procese stvaranja Kafke,Kierkegaarda, Hessea te još nekolicine znamenitih povijesnih ličnosti, koji su smisao pronalazili putem stvaralačkih vrednota, često ne zbog, nego upravo usprkos determiniranosti različitim bolestima. Mnogi su i prkosnom moći duha, uvjetno rečeno autotranscendirali granicu života, čime ih je upravo stvaralaštvo održalo na životu.
Između ostalog, logoterapija govori kako kroz sivilo bolnih iskustava možemo pronaći put do smisla kroz stanovišne vrednote. Od tri osnovne skupine vrednota koje smo privilegirani baštiniti na našem životnom putovanju, uz doživljajne i stvaralačke vrednote, vrednote promjene stava ipak predstavljaju najveći izazov ali ujedno nose i najveću smislenu vrijednost za pojedinca. Kada je to neizbježno, kada govorimo o neizbježnoj patnji i trpljenju, čovjek je sposoban postići najviše, što bi značilo da u zadanim okolnostima neizbježne patnje bivamo primorani mijenjati sebe obzirom da ne postoje realne opcije za promjenom situacije. Naravno, uvijek govorimo o neizbježnoj patnji, jer bi svaka namjerno izazvana patnja ili trpljenje značilo poniranje u neki oblik mazohizma a ne autotranscendenciju.
Dostupnost informacija i neselektivno korištenje istih, eklektično skupljanje naočigled mudrih životnih savjeta u nemali broj slučajeva, unutar sebe krije toksičnu pozitivnost. Prividno još jedan oksimoron u različitim kontekstima često biva upotrebljavan u najširem spektru self help literature, tekstova, video sadržaja, te samo prividno dostupnih brzih i jednostavnih rješenja za teške životne situacije. Bez dubljeg poniranja u sebe, površnom metodologijom teško da možemo ostvariti bilo kakvu promjenu ili napredak a kamoli zaroniti bliže skrivenom smislu.
Tako možemo reći da neki metodološki postupci i zahvati koji se nude kao instant rješenja, često rezultiraju s više štete nego koristi. Sintagma toksične pozitivnosti upravo vodi u navedenom pravcu. Naime, pod toksičnom pozitivnošću zapravo podrazumijevamo oblik forsirane pozitivnosti koja se odnosi na pretjerano pozitivan pogled na situaciju i realno poimanje svijeta, društveno socijalnog konteksta te stvara privid jednakih mogućnosti za sve. Nažalost, u realno življenju događaji se ne odvijaju uvijek pod okriljem nama poimane pravde, odnosno nije nam svima pružena mogućnost jednakog „starta“ u život. Na kraju pozitivnost, odnosno toksična pozitivnost rezultira upravo suprotnim učinkom od geneze riječi optimizam, što bi na latinskom značilo optimum ili ono najbolje. Ljudi je koriste više u dobroj namjeri a kroz neznanje više nego li kao sredstvo namjernog emocionalnog povrijeđivanja. Jenostavno nije prikladno konkretno osobi koja je u datom trenutku iskusila izrazito negativne emocije, reći da se fokusira na pozitivne strane jer takav način obraćanja izaziva potpuno suprotnu reakciju u povrijeđenog od željene. Takav oblik razgovora može dovesti do nezdravog procesuiranja emocija, umjesto da se emocije posvjeste kao takve te ih se spoznaje i nadalje procesuira na jedan zdraviji način. Naime, nikome tko prolazi kroz traumatsko iskustvo, depresivne epizode, anksioznost i slično nećemo pomoći gestama poput: „Sve će biti u redu“, „Samo se nasmiješi i nemoj lakati“, „Moraš ostati pozitivan, pozitivna“. U danom trenutku kada pojedinac prolazi i doživljava negativnu emociju, nebitno čime je uzrokovana , navedene izjave su poptuno kontraproduktivne. Za početak, u takvim situacijama ne postoji bolji susret kao lijek od jednostavnog čvrstog zagrljaja u tišini. Već samim činom grljenja dajemo do znanja osobi da smo prisutni te spremni na podršku i pomoć kada se ostvari uvjeti za istu. Pozitivni pogledi na život, u svakom slučaju su poželjni, prvenstveno kada su prožeti zahvalnošću, dubljim poimanjem i iskustvom prapovjerenja. Međutim, potreban je vremenski odmak da stvari sjednu na svoje mjesto i bilo kakvo forsiranje odnosno nametanje pozitivnosti zapravo znači umanjivanje nečijeg autentičnog emocionalnog iskustva.
Za razliku od gore opisane sintagme, logoterapija koristi tragični optimizam kao sinonim prihvaćanja, zahvalnosti i smislenosti trenutka te pokušaj prevazilaženja situacije kroz vrijednosnu kategoriju promjene stajališta. U tom kontekstu optimist nije osoba koja uvijek i bez pogovora iracionalno vjeruje kako će sve uvijek ispasti najbolje već je to stav koji čovjeka usmjerava na trud i pronalaženje smislenosti svakog trenutka kako bi upravo takvim bihevioralnim obrascima iz života izvukli ono što je trenutno najbolje, najsmislenije, bez obzira na okolnosti u kojima smo se zatekli. Što bi značilo da tragični optimizam podrazumijeva odmak, sagledavanje mogućnosti tragične situacije (poput V. Frankla kroz iskustvo logora) te pokušaj dostupnim sustavom vrijednosti prevazići situaciju, bilo kroz doživljaj, stvaranje ili pak promjenu stajališta.
Tragični optimizam podrazumijeva potragu za dijelićima smisla unutar svake situacije i kopernikanskim obratom, kada mi pitamo što život očekuje od nas a ne isključivo mi od života.
I sam je Frankl kroz osobno iskustvo spoznao, uvidio da u ljudima unatoč očiglednim uvjetovanostima čući prkosna moć duha, zbog koje smo itekako realno sposobni autotranscendirati te usudio bih se reći biti pozitivni kroz usmjerenosti na potragu za smislom i svrhom okolnosti, bez obzira kakvima se činile ili pak realno jesu.
Tako u knjizi Nečujan vapaj za smislom, autor govori o tomešto je zapravo neke održalo na životu, čak i u najstrašnijim mogućim uvjetima koncentracijskih logora. Zaključio je da su uspjeli oni koji su bili usmjereni na nešto: na voljenu osobu, na drugog čovjeka, na bilo što pozitivno izvan sebe, što bi značilo da su autotranscendirali, samoprevazišli situaciju pa i same sebe.
Autor: Siniša Strahija, logoterapeut