Transcendencija

Bez jasnog doživljaja vlastite transcendencije nema ne depresije

dr. Milan Košuta

Potpuno mi se logičnim nameće činjenica kako bi promišljanje, meditiranje , pa čak i racionaliziranje transcendencije bilo za svrsishodno započeti mislima veličine kao što je Karl Jaspers. Spomenuti nam govori kako transcedentnost (prekosvjesnost) nije moguće doživjeti kao nešto apsolutno odcijepljeno od svijeta, obzirom da svijet čine prostor i vrijeme imanencije (usvjesnosti).

Kako bi smo bili u stanju kreirati pojam o doživaljaju transcendencije, neizmjerno je važno otputovati na početak 20. stoljeća, točnije u 1916. godinu kada je znameniti tvorac egzistencijalizma, Soren Kierkegaard postavio temelje sada već toliko eksploatiranog pojma kao što je egzistencija. Tako Kierkegaard govori kako je egzistencije sve ono što bitno tvori svaku individuu. Egzistirati, postojati kao psihofizičko ali i nadasve duhovno biće često prevazie, točnije primorano je prelaziti granice nama dokučivog u domeni racia. Dokučivost već sama po sebi sadrži granice, a postojati, ontološki egzistirati imperativno vodi izvan granica, kako u doživljaju imanencije tako i transcendencije.

Ako se i uvodni dio čini kao štivo kafanskog filozofa koji pisanje smatra važnim zbog pisanja samog , nikako mi nije ista namjera. Nemoguće je bilo započeti ovo, mogu reći introspektivno štivo, dijelom i samome sebi ne spominjajući gore navedene velikane primjenjive filozofske misli. Naravno, sve kroz parafraze i dijelom zapaćenih sentenci cijenjenog dr. Katinića iz „življenja za smrt i umiranja za život“

Transcendirati vlstitu egzistenciju podrazumijeva mogućnost imati doživljaj vlastita kraja te vremena nakon njega. U suštini prkosili mi toj pojavi ili ne, ipak nas određuje sposobnost poimanja prekosvjesnosti kako bi živjeli što ugodniji i nadasve smisleniji život. Za razliku od mogućeg površnog shvaćanja ovo nije nimalo morbidna tema, već ima namjeru buđenja, ugode i smanjenja životarenja na najmanju moguću mjeru, kako bi to „autor“ želio potaknuti pisanjem potonjih redova.

Transcendenciji kao pojmu a prvenstveno osobnom doživljaju svaki pojedinac pristupa autentično donekle i uvjetovan socio-kulturnim nasljeđem, usađenim vrijednostima ali i cjeloživotnim propitkivanjem u svojstvu čovjeka tražitelja, Homo Religiosusa kako to opisuje Carl Jung, znameniti psihijatar. Genezom riječi religare čovjeku je očigledno imanentno biti u neku ruku tražitelj kako bi se ponovno povezao, prapovezao s Bogom. U širem kontekstu možemo koristiti pojam tertium datur (onaj treći), onaj koji se je „umiješao“ među naše roditelje prilikom začeća. Tertium datur koristim u svrhu približavanja transcendencije ljudima nesklonim institucionalnom vjerovanju, pripadnosti monoteističkim svjetonazorima, agnosticima i šire.  Tako je na primjer stoičkim filozofima i mudracima rimsko – helenističkog i antičkog razdoblja često bio svojstven Panteizam, kao religijski oblik vjerovanja. Panteističa religija imenicu Bog poima ne kao trojedno već je doživljava u obliku sveprožimajuće univerzalne energije, vrste energije koja prožima čitavu realnost. Stoici su opisanu energiju nazivali Logos, ovaj put u kontekstu Logosa kao univerzmu, sveg postojećeg bez početka i kraja. Zavisno od uporabe i konteksta Logos jednako označava riječ ali i smisao kako to formuliramo logoterapijski. Smatram kako nam je svima zajedničko otkrivanje, mojim uvjerenjem, otkrivanje smislenosti  života. Ukoliko otkrivamo smisao vlastite egzistencije jednako smo usmjereni i na smisao vremena nakon egzistencije, točnije poimanje i doživljaj vlastitog kraja i vremena nakon njega. Transcendencija i pogled u vertikalu u najvećem broju slučajeva supotvrđuje i utvrđuje se u uslovima ekstremne životne ugroženosti kada nas sama spoznaja i svjesnost o ne imanju kontrole nad sudbinskim prostorom usmjerava prema slobodnom odabiru i postojećem kapacitetu da vjerujemo, predajemo se životu s jasnim osjećajem da nas ipak netko čuva i bdije nad nama, netko treći , taj Tertium datur koji je želio da budemo sudionici vremena u ljudskom obliku.. Ne osvčući se na uvriježeno mišljenje kako se „Boga primamo“ samo u traumatskim i identičnim situacijama, upravo sam mišljenja da zapravo tada vjera poprima svoj izvorni oblik, lišen svake sumnje. I nadalje Jung navodi kako bi smo vjeru, osobno bih rekao prapovjerenje, mogli definirati na način: „Dobro je što postojim i da moja vlastita egzistencija ima neku vezu s egzistencijom ljudi koji me okružuju“. Na izrečeno , jednostavno se moram nadovezati kako bi maksima smislena življenja glasila da tek nakon iskustva biti spreman umrijeti možemo zapravo započeti živjeti. Nemali broj autoriteta iz domene filozofskih i psiholoških znanosti potvrđuje navedeno. Pritom se namjerno ne referiram na antiku, rano Kršćanstvo ili pak mudrace od prne., već na moderne , mlade filozofe dijametralno suprotnih uvjerenja koji se u tom pogledu slažu. Tako su približno jednakog mišljenja Fabrice Hadjaj, (koji slovi kao mislioc konzervativnih nazora) kao i Alain de Botton iz ateističkog spektra promišljanja. Kojim god putem krenuli, suštinski ipak promišljamo u smjeru vječnosti samo kroz različite svjetonazore, ideale, dogme i slično ali uvijek vođeni primarnim instinktom, porivom ka prapovjerenju.Različitosti se očituju uglavnom kroz svjetovno poimanje vječnosti. Želimo li biti „vječni“ kroz materijalnu ostavštinu u najširem kontekstu, od građevina do umjetničke ostavštine ili pak nečeg trećeg nebitno je. Suštinski smo tražitelji vječnosti, s više ili manje hrabrosti u priznanju istog. Neminovno u potonjim redovima prolazim i kroz osobno , suštinsko pitanje volje, želja, zanimanja pa i svojevrsnog poriva za bavljenjem logoterapijom i egzistencijalnom analizom. Obzirom da je vrlo tanka granica između egoizma i altruizma, zasigurno tekst zahtijeva i barem dijelić introspekcije i retrospekcije. Ako uzmemo fenomenologiju kao nauku o pojavama, kasnije kroz promišljanja uglavnom filozofa ali i Jaspersa kao jedinog psihijatra među istima, najbliže starogrčkom pojmu bilo bla bi kostatacija da fenolenologiju pojmimo kao suštinsko izlaganje svjesnim pojavama.

Tako fenomeni koji su dio učenja unutar logoterapije i egzistencijalne analize, supervizije i autobiografskog dijela, radionica i rada s klijentima uglavnom predstavljaju fascinacije, vrednote, pitanje smisla, tjeskobe, rezonancje ali i autentičnosti, izolazije te doživljaja transcendencije. Navedenog doživljaja kao svjesnog poimanja odnosno doživljavanja sebe u odnosu na smrt kao kraj ovozemaljskog života te vremena nakon smrti. Kako i od prije filozofski promišljam na temu suštinski je postaviti pitanje koliko je zapravo smrt mog mlađeg brata imala utjecaj na vječito vraćanje temi pa i poriv i želju za pomaganjem ljudima u potrebi.

Posebnu dubinsku retrospekciju ne smatram relevantnom ali stremljenje ka visinskoj psihoterapiji7, kroz horizontalu prema vječnom pitanju doživjavam suštinskim.

Bez obzira na ne previše oslanjanja na retrospekciju , potrebno je introspektivno sagledati slučaj. Smrt je nastupila kada sam imao nepune 4 godine života. Obzirom na upijajući dječji um, a pogotovo pitanjem svojstvenih traumatskih događaja, znakovito jasno imam sliku i doživljaj cijele situacije. Od odjeće koju sam imao na sebi, doživljaja vrućeg ljetnog popodneva, lopte i ograde u koju sam loptu napucavao. Ranih osamdesetih zvali su to smrt u koljevci, koja je eto kod mog pokojnog brata nastupila u obiteljskoj kući gdje smo tada živjeli u proširenoj obitelji 3 generacije. Rano popodne roditelji su naravno bili na poslu, nas četvero doma, kada je nastao nemili događaj. Cijela gungula u dvorištu, sijaset susjeda, lica kojih se još i dans živopisno sjećam, beživotno tijelo koje tako bespomoćno golo reanimiraju na kuhinjskom stolu.

Vjerujem kako je i suština cijele situacije i emocija povezanih uz istu, bez jasnog doživljaja tuge, straha ili tjeskobe imala ulogu za cjeloživotno pronicanje u pojmove filozofije, psihologije, ponekad ezoterike, umjetnosti i na kraju psihoterapije. Upravo iz svih navedenih činjenica smatram ljekovitim za svaku individuu odgovoriti si na pitanje o poimanju svog kraja i vremena nakon njega. Radikalno smatram da odgovor vodi ka svojevrsnoj katarzi za svaku osobu. To je ono što sa sigurnošću mogu tvrditi, a poimanje transcendencije ipak je isključivo intimno, metafizičkio, ontološko pitanje i potrebno mu je pristupiti bez predrasuda prema bilo čijem uvjerenju.Nemoguće je govoriti o doživljaju , usudio bih se reći hrabrosti poimanja doživljaja vlastitoga kraja i vremena nakon njega a da se ne osvrnemo na Franklov termin Prkosne moći duha kao nečeg što svojstveno integrira sve ono što osimo u svojoj osobnoj povijesti, ono što nosimo u našim genima , odnosno ono što nosimo i kao iskustvo blisko vezano na prapovjerenje i taj osebujan poriv ka povjerenju da netko bdije nad nama, da nas čuva, pazi, da smo s razlogom na ovome svijetu. Ili kao što bi Cijeta Phljina rekla; naše sjećanje na izgubljeni raj. Prkosna moć duha, kao što i sam naziv govori upravo prkosi psihofizičkim determiniranostima jer proizlazi iz duhovne, noetičke dimenzije i predstavlja oblik brane i obrane kod susreta  i načina nošenja sa strahom od egzistencije u najširem smislu te riječi, rekao bih od imanencije do poimanja transcendencije i sveg egzistiranja između. Prkosna moć duha nalazi se upravo suprotno od onog čemu današnja civilizacija podilazi u kontekstu isključivog psihofizičkog ustrojstva i nametnutog imperativa vječne mladosti, zdravlja , sreće i ljepote, a da istovremeno unutar cijelog tog koncepta doživljaja ugode kao polazišnu točku ne stavlja taj navedeni duhovni aspekt. Često se upravo nas iz domene logoterapije i egzistencijalne analize pomalo stigmatizira u kontekstu promicanja patnje, što je potpuno iskrivljeno promišljanje. Sarkastično i nimalo politički korektno bih se radikalno osvrnuo na ugodu o obliku doživljaja orgazma kroz ljubav. Tako možemo kroz humor konstatirati da prvobitna psihoanaliza često spominje orgazam upravo analitički, redukcionistički dok ga mi logoterapeuti koristimo kroz uzvišeni ljubavni čin u svojstvu ugode bez dodatne psihologizacije. Malo zdrave duhovitosti nikome nije naškodilo a kroz oblik humora samo govori u korist logoterapeuta koji nisu isključivo usmjereni na tragični trijas već i svu ljubav, slobodu, ugodu, sukreatorstvo, odnosno sav taj temelj duhovne dimenzije koji tako strastveno zastupamo.

Na neki dublji filozofski način pojednostavljeno rečeno, oblik ugode, bolje rečeno mira i zadovoljstva mi upravo i tražimo postavljajući pitanje smislenosti patnje i smislenosti života do zadnjeg izdisaja.

Upravo zbog sveg gore izrečenog mstram da je poželjno promišljati u smjeru transcendencije, upravo iz razloga pronalaženja osobnog filozofskog mira, kada tako uronjeni u kontekst svijeta koji nije nimalo milosrdan tragamo, čeznemo i spoznajemo smisao koji nam predstavlja osnovni motiv življenja i aktivnog sukreatorstva za sebe kao jedinku te cjelokupnu zajednicu kroz najšire poimanje svih triju oblika vrijednosti(doživljajnih, stvaralačkih i vrijednosti stava).

Fenomenologijski, ukoliko i sam naziv fenomenologije shvatimo u kontekstu izlaganja suštine bivanja u pojavnom obliku, mentalne i emocionalne kočnice za pristup misaonim obrascima i hrabrosti promišljanja o prekosvjesti vjerojatno imaju korjene u predrasudama koje smo usvojili kulturnim, društveno socijalnim obrascima i životnim navikama nama svojstvene Zapadne kulture. Predrasude koje koče susret s prekosvjesti jednakom silinom uspostavljaju i normativne vrijednosti življenja vlastitosti, a u kontekstu prekomjeno uloženog truda i životne energije na iste predrasude prvenstveno bližnjih pa onda i šire zajednice unutar koje obitavamo. Jendako je važno u prosecu individuacije posvijestiti koji je zapravo suodnos nas kao jedinke i u kojoj smo mjeri izloženi stalnom propitkivanju već čvrsto stečenih i usvojenih moralnih normi koje nam intuitivno putem savjesti, prapovjerenja i intuicije tvore čvrst unutrašnji oslonac. Koja je to silina bojazni od osuđivanja i predasuda a da posjeduje snagu otuđiti nas od nas samih. Tako nerijetko dolazi do autocenzure osobnog čudoređa. Vjerujem kako je prekomjerna izloženost isključivosti što svijesnih što podsvjesnih i nesvjesnih ne konstruktivnih kritika, odnosno bojazni od anticipirajućih kritika i neslaganja okoline gotovo traumatsko iskustvo koje nužno vodi ka nerealizaciji osobnih životnih ciljeva. Zašto unutar teme transcendencije navodim autocenzuru življenja?. Razlog je sklonost uvjetno rečeno moderne civilizacije ka konformizmu, ponekad i totalitarizmu( totalitarizam misaonih procesa i zarobljenosti bez pratećih pravnih okvira koje su imali totalitarni režimi 20. stoljeća). Tako uronjeni u konformizam gubimo osjećaj vlastitosti što pak samo pojačava ionako prisutan i nerazriješen strah od smrti.

Tako psihijatar i psiholog Jaspers smatra kako je prvi korak k znanstvenom shvaćanju psihičkog i duhovnog života izdvajanje, ili kako bi to Frankl definirao, odvajanje od sebe sama obzirom da za razliku od ostalih živih bića, čovjek ima sposobnost napraviti odmak i promotriti sebe „sa strane“ u više ili manje objektivnom obzoru. Izdvajanje, odvajanje, razlikovanje i opisivanje realnog doživljaja sebe u objektivnom svijetu značilo bi imati doživljaj susreta kao lijeka, poput psihoterapije, samo ovaj put sa samim sobom. Zasigurno različite metode vizualizacije, autosugestije, autogenog treninga i slično mogu znatno doprinjeti „izlaženju iz sbe“. Već samo usmjeravanje na proces disanja u nekoliko minuta djeluje ozdravljujuće, bilo da se prakticira u mirovanju ili pokretu.

Jednako i dr. Košuta govori o svojim iskustvima kroz psihoterapijski rad te fenomenima koji se javljaju tijekom terapija a čine fascinacije, vrednote, tjeskobe, autentičnost, izlozaciju te doživljaj smrti. Svaka je osoba autentična, jedinstvena i nezamjenjiva pa jednako tako ima i svoj autentični doživljaj osobnih vrijednosti, poimanja i pokušaja ugradnje istih u životni put. Iskustvo doživljaja kako života tako i poimanja prekosvijeti ima krucijalnu ulogu za smislenije, potencijalnije, te u svakom slučaju veselije življenje. Bez obziran što navedena tema kod nekog čitaoca budi pomalo morbidan osjećaj, namjere su potpuno obrnutog karaktera. Objašnjenja, baratanje ponekim stručnim terminima nema gotovo nikakv značaj kod tako delikatnih tema. Kao što i Frida Fromm Reichman kaže; Čovjeku nije potrebno objašnjenje već iskustvo doživjaja. Navedeno je ujedno i postavka suvremene psihoterapije. Jer seansa sa klijentom, u ovom slučaju autobiografski sa samim sobom, ima značaj ukoliko predstavlja doživljaj za klijenta, sbe-klijenta.

Vjerujem kako je zapravo katarzično iskustvo prakticirati razjašnjenja vlastitih stajališta naspram neizbježnih stanja poput tragičnog trijasa ali i veselja, ljubavi, seksa, vjernosti, odanosti i uzajamnosti. Takav doživljaj osobnog sudbinskog i slobodnog prostora zasigurno širi vidno polje te prvobitnim postavljanjem pitanja polako postajemo sposobni na odgovore temeljene upravo pukim doživljajem sebe i realnog svijeta koji nas okružuje u datom trenutku.

Bez obzira na upučenost ka filozofskim promišljanjima i pokušajima psihoterapijskih pravaca koji se trude nuditi metodološke pristupe vezane uz prihvaćanje doživljaja smrti i barem smanjivanje tenzija vezanih uz strah od iste, na kraju se ipak moramo apologetski pomiriti s činjenicom kako sebe ne možemo zamisliti kao apsolutni početak pa ni kraj. U tom pogledu usko smo determinirani kognitivnim funkcijama mozga glede jasnog poimanja prekosvjesti. Stoga smo u našem tubitku neprestano upućeni na logoterapijsku smislenosti iskonski tračak sumnje u vječitom traženju apsoluta.

Kako kod bilo, kroz bivanje u ovosvjesti (imanenciji) neprestano smo upućeni na osobno propitkivanje i otkrivanje smisla u egzistencijalnom i ontološkom pogledu, kako je to izrazio Alfred Langle te voditi se premisom života koji se stalno svodi na pokušaj, Karla Jaspera. Međutim upravo nam Jaspersova teorija pokušaja nudi zdravi oblik napetosti putem noodinamičkog luka, odnosno neprestane težnje čovjeka primarno stvaraoca za postizanjem sebe boljim, od točke na kojoj se trenutno nalazimo stremljenjem ka točki željenog.

Autor: Siniša Strahija, logoterapeut