Optimizam prošlosti

07/03/2024

l

Carpe Diem

Optimizam prošlosti je logoterapijska metoda misaone meditacije, posebno korisna u radu s populacijom treće životne dobi te klijentima unutar palijativne skrbi. Promišljanje i osvješćivanje „riznica prošlosti“, kako je to Viktor Frankl nazvao ima blagotvoran psihofizički i duhovni utjecaj kroz šire poimanje sebe te cjelokupne egzistencije pojedine individue. Unutar ustanova socijalne skrbi poput domova za starije i nemoćne osobe te ustanova koje zbrnjavaju pacijente unutar palijativne skrbi već i jednotjedne misaone meditacije u obliku grupnog rada značajno dobrinose promjeni stajališta odnosno baštinjenju stajališnih vrednota u situacijama kada nismo u mogućnosti koristiti neki drugi oblik otkrivanja smisla, poput stvaralačkih ili doživljajnih vrednota. Stajališne vrednote, logoterapijski ujedno predstavljaju i najviši oblik primjene i osobnog doživljaja autotranscendencije u tako delikatnim situacijama kada uslijed životnih determiniranosti umjesto situacije bivamo primorani mijenjati stav, mišljenje o sebi i okolini koja nas okružuje. Sve spomenuto koristi u svrhu prihvaćanja sudbinskog prostora te sukreiranje preostalog slobodnog prostora unutar zadanih okolnosti.

Što zapravo podrazumijeva optimizam prošlosti?

Vjerujem kako pri samom početku već i spomenuta sintagma djeluje kao oksimoron, što nikako nije. Naime optimizam prošlosti u kratkim crtama predstavlja vječnost svega što je čovjek proživio, što je zauvijek pohranjeno u neizbrisive riznice prošlosti te bez uslova jedino ne može nikad biti obrisano ili otklonjeno, bez obzira što podliježe zaboravu. Zaborav kao fenomen egzistira isključivo unutar psihofizikuma i ne dotične duhovnu dimenziju čovjeka koja je utkana u samo učenje logoterapije i egzistencijalne analize. Čak i sama činjenica smrti zapravo samo cementira ovozemaljski smisao te sva dijela, misli i riječi koje od kojih je prošlost satkana. Naravno da prošlost ne sadrži samo pozitivne, moralne i uvjetno rečeno plemenite stvari, jednako je satkana od svih naših iskustava prikupljenih egzistencijom. Međutim navedene meditacije kako im i sam naziv govori imaju tendenciju fokusirati se na pozitivizam proživljenih trenutaka kako bi u kontekstu šireg sagledavanja osobe kroz život stavili naglasak na promjenu stajališta, što upućuje na to da nijedna osoba nije nitu je predstavlja isključivo trenutno(u kontekstu teksta koji se primarno odnosi na starije i nemoćne osobe) stanje narušenog psihofizičkog stanja. Upravo i iznimkom postojanja duhovne dimenzije, koja je logoterapijski gledano uvijek zdrava, boravi ta ista sada bolesna osoba ali u kontekstu poimanja sebe kroz sve plemenite, stvaralačke i ostale čine koje je pohranila živećo što je u datom trenutku najbolje umijela i mogla, unatoč svih determinizama, od bioloških, psiholoških pa do socio kulturoloških.

Konkretno bi to kod pojedinog klijenta te isto tako i obitelji oboljelog podrazumijevalo skretanje pozornosti metodom derefleksije i sokratovskog dijaloga na sva realno ostvarena dobra, proživljena iskustva i buđenje pozitivnih emocija usmjeravajući misaoni tok klijenta na misaono oživljavanje u prvom smislu stvaralačkih vrednota kojima je osoba oplemenila svijet konkretnim postupcima, doživljajem primane i dijeljene ljubavi kao oblikom doživljaja te svog uloženog truda i napora uloženog u promjenu stjališta kada su pojedine situacije bile nepromjenjive, što je pak kao rezultat neminovno završilo kao iskustvo preoblikovano u životnu mudrost, ne samo pojedinca već i savjetodavnu ulogu za buduće naraštaje. Nemoguće je plastičnim primjerom opisati postupak provođenja individualne meditacije, jer ipak govorimo o jedinstvenoj, neponovljivoj i autentičnoj vlastitosti pojedinog života. Neminovno je kod razmatranja optimizma prošlosti, također sagledati u širem kontekstu poimanje činjenice i fenomena smrti. Vječnost uvijek i bez iznimke počinje u sadašnjem trenutku. Trenutku u kojem se svaka osoba intuinirana na smisao odlučuje što će pohraniti u riznice prošlosti. Vječnost već sama po sebi predstavlja optimizam prošlosti, obzirom na sadržanost fenomena svakog pojedinig proživljenog trenutka pojedinca.

Jedini savjet za ovo filozofsko pitanje može stati u jednu jednostavnu rečenicu, „ Sadašnjost sadrži priliku da se orijentiramo na budućnost kako bismo stvorili svoju, plemenitiju, vječnost“

Frankl bi konstatirao kako se čovjek u smrti sam pretvara u neku vrstu filmskog ostvarenja. U tom trenutku on sam predstavlja svoj život, bez iznimke i u punoj sukreatorskoj odgovornosti, tada čovjek postaje povijest svog života, sasvim svejedno dobra ili zla. Povijest postojanja, naprosto onakva kakva je već bila.

Otac Bertchi;

U svojoj najdubljoj nutrini violina je nosila ovu izreku,

Dok sam još živjela u šumama šutjela sam,

Sada kada sam umrla pjevam.

Možda u nas ljudi…i nije mnogodrukčije.

Autor: Siniša Strahija, logoterapeut