Život se zapravo sastoji od rijetkih trenutaka ushićenja koje neki nazivaju srećom, umjetnici, kreatori isto definiraju kao flow u obliku potpune zanesenosti u gotovo savršenom skladu psihofizičke napetosti i duhovnog mira. Trenuci blaženstva kao takvi ne otkrivaju nam se kroz svakodnevne obaveze i naoko monotonih dnevnih rutiniziranih obrazaca ponašanja. Upravo odlukom i spoznajom živjeti za nekoga i nešto, nešto veće od nas samih i male dnevne sitnice čini veličanstvenima. Poanta je posvjestiti izrečeno.
Bezbroj naoko nevidljivih dnevnih egzistencijalnih, nazovimo smislova zapravo kreira ontološki, duhovni smisao, bolje rečeno nadsmisao.
Doživljaj voljenja osobe upravo onakva kakva je u svojoj suštini s naglaskom na voljenje nama percipiranih mana a ne prihvaćanje, nego voljenje, osobi ostavlja slobodu i oblik mira za autentičan i individualan rast. Bez ukazivanja na negativnosti, već suprotno, konkretizirati što bismo htjeli a ne što ne volimo jer u principu u istome vidimo svoje loše postupke ili ograničenosti koje nismo u stanju ispoljiti. Prihvaćanje u cijelosti jedina je prilika i za rast ljubavnih odnosa kroz fizički, emocionalni i duhovni dio. Bez obzira na radikalnost promišljenog, smatram da samo slobodna volja za takvom količinom ljubavi, ideala i predanja za koje smo spremni umrijeti daje životu puninu i sjaj. Tako je sudbinski i slobodno prava osoba i pravo uvjerenje ono za koje smo spremni i bukvalno položiti svoj život. Samo tko je spreman za nekoga izgubiti život može ga s istim i baštiniti u vječnosti. Dvoje su uvijek jedno jer se bez jasnog odnosa prema mojem TI ne može izraziti u punini moje JA.
Tada je već unaprijed slobodna volja postavljena kao nešto što ne može biti izgubljeno već samo pohranjeno u riznicama prošlosti iz koje uvijek uzimamo trenutke, osjećaje i sjećanja koja nikad ne mogu biti izgubljena. Sadašnjost živimo i percipiramo budućnost prema kojoj stremimo, dok prošlost uvijek ostaje netaknuta a moguće promjenjiva samo našom promjenom stava prema istoj. Na taj se način rješavamo trauma iz djetinjstva, svega dotadašnjeg proživljenog života jer smo u svijesti promjene stava prema situaciji kadri birati kome opraštamo, koga bezuvjetno volimo, i zato je ta riznica od neizmjerne važnosti.
Optimizam prošlosti nas definira a način da ih bogate riznice proživljenog sada imamo sposobnost učiti, uzimati ljubav, opraštati, biti bolje osobe. Zaista vjerujem da čvrsta moralna uvjerenja koja nam služe, za autotranscendenciju obogaćuju život do krajnjih vrijednosnih granica te nam jedino moralni orijentiri mogu biti jamac časnog življenja. Samo po dobroti se čovjek pamti, ostalo se istroši i objektivno ne može imati vrijednost jednog priprosto dobrog, kvalitetnog čovjeka.
Suština uvijek ostaje zabilježena u tim rijetkim trenucima kada smo došli do spomenutih spoznaja, jer upravo one ostaju i čine konstrukt i osnovnu građevnu jedinicu naših života u cjelini.
Ljubav je ljubav isključivo i samo bez dokazivanja a usporedno s potpunim prihvaćanjem osobe do poniranja u duhovnu dimenziju. Više od intelekta, više od razuma prema sferi uma koji je satkan intuicijom i prapovjerenjem da se i ljubavi predajemo bez konkretnih dokaza, jednostavno se predajemo, vjerujemo i bivamo u ljubavi prema voljenoj osobi.
Ljudi se najviše plaše susreta s realnošću, koja je doista gruba. Ali susret u objektivnoj realnosti s osobom koju volimo na svim razinama i nadopunjujemo jedno drugo, sami i u zajednici, tek takav odnos može tvoriti čvrstu i neraskidivu vezu dvoje ljudi. Sve ostalo su površne zablude koje se istroše a odnos eventualno ostaje uvjetovan zajedničkim materijalnim posjedovanjima. Takav odnos ne mora nužno biti ni nasilan pa ni dosadan, samo nije ljubavni odnos. A ljubavi ima, bez obzira u kojoj mjeri je uvriježeno mišljenje o svim istim ženama i svim istim muškarcima. Rast i razvoj nam pruža sposobnost individuacije, da tako dvoje autentičnih ljudi koji potiču rast drugoga potpunim prihvaćanjem na kraju i spoznaju vrijednost dara ljubavi, kako nagonske, tako i erotične i duhovne.
Bez ulaganja u duhovnu dimenziju, erotika postaje površna i s godinama blijedi a nagonski dio gubi prvobitnu tečnost u neimanju kreacija za nove podvige. Upravo zato je temelj duhovnog karaktera, koji kada je osvješćen, erotski i nagonski dio postaju najkvalitetniji nusprodukt prepuštanja osobi u cjelosti. Tako ljubav ne može biti odraz savršenog orgazma već upravo suprotno, orgazam je odraz zadovoljenja svih komponenata ljubavi. Sve ostalo je egoizam u dvoje ili masturbacija u dvoje bez doživljaja duhovne dubine drugoga.
Razvoj partnerskog odnosa jedino je moguć u potpunom prihvaćanju osobe kakva zaista jeste, kako bismo joj na takav suptilan način ostavili prostor za rast koji je tada neminovan jer je potpuno prirodan kod svake osobe kao bića stvaranja i Božjeg sukreatora.
Autor: Siniša Strahija, logoterapeut